Hrvatska ima desetke tisuća tona nezakonito odloženog otpada u Gospiću, problem dovoljno velik da se njime bave Vlada, ministarstva, Fond, inspekcije, policija, tužiteljstvo i pola države, pa je osnovan i Znanstveni savjet koji bi trebao dati stručnu potporu sanaciji i analizirati moguće metode postupanja s tim otpadom.

I onda pogledaš sastav Savjeta: rektori, profesori, doktori znanosti, ravnatelji, kemičari, hidrogeolozi, građevinari, agronomi, ljudi iz javnog zdravstva, dakle ozbiljni ljudi s ozbiljnim znanstvenim biografijama i znanjima koja su nesumnjivo potrebna da bismo ustanovili što se nalazi u okolišu, što je završilo u vodi i tlu, kakvi su mogući zdravstveni rizici i što tijekom sanacije treba pratiti.

Sve pet.

Samo nedostaje jedna pomalo egzotična vrsta.

Ljudi koji se bave gospodarenjem otpadom.

Nakon tridesetak godina koliko se profesionalno bavim tim područjem upoznao sam popriličan broj ljudi iz hrvatskog sustava gospodarenja otpadom, od operativaca, tehnologa i projektanata do profesora i znanstvenika, među kojima ima i vrhunskih znanstvenika koji su istodobno vrhunski stručnjaci upravo za otpad, ljudi koji znaju i teoriju i što se događa kada teorija završi, a pred tobom ostane nekoliko desetaka tisuća tona nečega što treba iskopati, analizirati, razvrstati, utovariti, prevesti, obraditi, oporabiti ili negdje konačno zbrinuti.

Za većinu članova ovog Savjeta, međutim, u tih svojih tridesetak godina u kontekstu gospodarenja otpadom nikada nisam čuo.

Moguće je, naravno, da je to moj propust i da iza sebe imaju desetljeća iskustva s postrojenjima za obradu otpada, termičkim postupcima, odlagalištima, oporabom, prekograničnim prometom otpada, tehnologijama obrade i operativnim vođenjem sustava, samo što su me sve te njihove reference nekako uspjele zaobići.

Ako takvih referenci nema, onda pretpostavljam da neki od njih imaju ono praktično iskustvo s gospodarenjem otpadom koje imamo gotovo svi, kada navečer zavežemo vrećicu, siđemo pred zgradu i ubacimo je u kontejner.

Nemojmo ni to podcjenjivati.

Ako čovjek to radi trideset godina, riječ je o gotovo jedanaest tisuća pojedinačnih operacija predaje otpada, što već zvuči kao ozbiljna operativna referenca, a ako pritom odvaja plastiku, papir i staklo, praktički govorimo o specijalistu za kružno gospodarstvo.

Zato smo možda nepotrebno komplicirali s imenovanjem Savjeta jer smo ga mogli sastaviti kraj prvog zelenog otoka između sedam i osam navečer, gdje bismo bez natječaja pronašli desetke građana s višedesetljetnim iskustvom u ručnom transportu otpada na relaciji kuhinja - kontejner, od kojih bi barem troje sigurno imalo i međunarodno iskustvo jer su jednom bacili smeće na godišnjem odmoru u Italiji.

I ne, ovo nije sprdanje sa znanošću, jer bez kemičara, hidrogeologa, liječnika, agronoma i drugih relevantnih disciplina ozbiljna sanacija takvog prostora ne može se napraviti, nego je sprdanje s idejom da je za rješavanje problema dovoljno okupiti ljude koji izvrsno poznaju pojedine posljedice problema, a ne uključiti dovoljno onih koji su profesionalni život proveli rješavajući upravo sam problem otpada.

Jer znanstvenik može savršeno objasniti što je neka tvar napravila podzemnoj vodi, ali nakon toga ipak ostaje ona krajnje primitivna hrpa koja nije pročitala njegovo mišljenje i nema namjeru sama otići iz Gospića.

Netko mora znati što se iz nje može izdvojiti, što se može oporabiti, što zahtijeva određeni postupak obrade, što se smije transportirati pod kojim uvjetima, gdje postoji postrojenje koje to može prihvatiti, ima li ono dozvolu, ima li slobodan kapacitet, zadovoljava li materijal njegove tehnološke uvjete i koliko će cijela operacija koštati kada prestanu konferencijske rečenice, a počnu računi po toni.

Tu nastaje ona neugodna razlika između znati o otpadu i znati s otpadom.

Otpad pritom pokazuje zabrinjavajući nedostatak akademskog odgoja jer ga ne impresioniraju titule, funkcije, citiranost, H-indeks, izbori u zvanja ni broj znanstvenih radova, nego uporno traži tehnologiju, dozvolu, kapacitet, logistiku, novac i nekoga tko je već barem jednom vidio kako sve to izgleda izvan PowerPointa.

Možete mu pokazati doktorat, a on će i dalje imati isti kemijski sastav.

Možete mu pokazati profesuru, a on će i dalje trebati kamion.

Možete mu pokazati H-indeks, a postrojenje u inozemstvu i dalje vam može odgovoriti da ga neće primiti.

To je strašno nepristojan materijal.

Najzabavnije mi je zato kada čitam da se analiziraju najpraktičnije metode jer bih upravo kod riječi praktične očekivao barem nekoliko ljudi koji su tijekom karijere praktičnost morali provjeravati na nečem težem od projektora i laserskog pokazivača.

U gospodarenju otpadom, naime, metoda može biti znanstveno besprijekorna, tehnološki poznata i grafički prekrasna, a onda ti stvarnost u pet minuta objasni da konkretan materijal ne odgovara postrojenju, da ga nitko neće preuzeti, da nema kapaciteta, da treba drukčiju pripremu, da transport stoji bogatstvo ili da tri uzorka iz iste hrpe izgledaju kao da su ih dostavile tri različite civilizacije.

To se zove iskustvo, a iskustvo nije neprijatelj znanosti, već trenutak kada znanost izađe iz klimatizirane prostorije i vidi hoće li joj cipele ostati čiste.

Zato u ovakvom tijelu ne trebamo manje znanstvenika, nego znanstvenike i stručnjake koji imaju stvarne reference upravo iz gospodarenja otpadom, a najbolje one ljude koji su oboje jer takvih u Hrvatskoj itekako ima.

Jednostavno ih se trebalo sjetiti.

Ali možda je ideja da bi u Znanstvenom savjetu za rješavanje problema s otpadom trebali sjediti i ljudi koji se desetljećima znanstveno ili stručno bave otpadom ipak malo previše revolucionarna za 2026. godinu.

Možda ćemo do toga doći u sljedećem programskom razdoblju.

Dotad ćemo analizirati, recenzirati, evaluirati, koordinirati, usuglašavati i održavati sastanke, dok će nekoliko desetaka tisuća tona otpada pokazivati zadivljujuću institucionalnu stabilnost i ostajati točno tamo gdje jest.

A kada završi posljednja prezentacija i ugasi se posljednji projektor, netko će napokon pogledati kroz prozor prema stvarnom problemu i postaviti pitanje koje se moglo postaviti prvoga dana.

„Dobro, ljudi, tko ovo zna stvarno riješiti?“

I možda ćemo tada napraviti još jedan Savjet.

Ovaj put sa stručnjacima. Ako ne budu zauzeti iznošenjem smeća.

 

Dino Perović (preneseno s Facebooka uz dopuštenje autora)

Dopušteno je citiranje kraćih dijelova članka uz obvezno navođenje autora, izvora i poveznice na izvorni članak. Svako preuzimanje cjelovitog članka ili njegovih većih dijelova bez izričitog odobrenja autora predstavlja povredu autorskih prava.

• SANACIJA OTPADA
• GOSPIĆ
• ZNANSTVENI SAVJET ZA SANACIJU OTPADA
• VLADA RH
• GOSPODARENJE OTPADOM
• HRVATSKA